Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini, dramatično započeta hapšenjem kreme jedine hrvatske stranke koja zagovara „ukidanje kantona“ i određivanjem pritvora u trajanju same predizborne kampanje, uveliko odjekuje skučenim zidovima kantona i entiteta Bosne i Hercegovine.
Sve stranke i nezavisni kandidati svojski se trude iznjedriti što dramatičnije slogane i obećanja, krajnje promašene, poput „Cunami pravde i snažnog razvoja“, koji se poplavljenom narodu ne doima nimalo obećavajuće, preko plakata Bakira Izetbegovića u velikom planu sa mesijanski akcentiranim očima koje vire iz retuširane palete pa do morbidne bruke Mustafe Cerića koji je časnu ahmediju Reis-ul uleme Islamske zajednice BiH, zamijenio polovnim logotipima kasina i menonitske konferencije.
Sve ovo, koliko god zabrinjavajuće ukazivalo na trećeligaštvo bosanskohercegovačke političke scene i nedostatak društvenih i duhovnih vrijednosti, ni približno ne zabrinjava kao kampanja koju smještenu u geopolitički kontekst svijeta, javno i tajno, ali svakako neumoljivo, vodi predsjednik entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik.
Iako pred svake izbore zlonamjerni političari utjeruju strah u napaćene ljude Bosne i Hercegovine kojekakvim pričama o ratu, trenutna konstelacija međunarodnih odnosa u svijetu baca potpuno drugo svjetlo na razna obavještajna, diplomatska i druga šuškanja o tome da se „nešto sprema“.
„Nešto“ se spremalo i 1991. godine i šuškalo se iz istih izvora, a narod je govorio 'neće,neće' kao da opravdava pripitomljenog psa kako ne ujeda, u jeku tektonskih geopolitičkih promjena iz bipolarnog u unipolarni svijetski poredak.
Historija nas uči da periferne zemlje uvijek plate cijenu velikih društvenih promjena, kao što koža plati cijenu napada 'pripitomljenog' psa, a jezgro ostane netaknuto.
Danas, opet, svjedočimo tektonskim geopolitičkim promjenama unipolarnog u multipolarni svjetski poredak i nema sumnje da će put ka novom geopolitičkom licu zemlje biti popločan perifernim državama, koje će pregaziti kolone novih međunarodnih faktora.
Jednostranim manifestima vojne moći, narušavanjem krhkih platonskih principa međunarodnog prava, Sjedinjene Američke Države su otvorile pandorinu kutiju, davajući „casus belli“ svim secesionističkim aspiratorima kao i stvarnim perpetratorima.
Majčica Rusija neće trepnuti okom, a zapaliće Balkan ukoliko je to potrebno da odvrati fokus agresivnog NATO pakta sa svojih granica, bez obzira što će u tom plamenu izgoriti ljudi čiji su životi nedavno spaljeni i koji se nadaju da neće biti rata makar dok ne prođe 40 godina od prošlog, koliko nas je historija naučila da imamo mira.
U konačnici, materijalistička dogma „slobode bez granica“ kako u tržišnom, tako u vojnom, moralnom i svakom drugom smislu, dovela je svijet do stanja kolektivne depresije koja za vrhunac može imati samo oslobađanje ogromne količine negativne destruktivne energije u svim njegovim dijelovima.
U svemu tome, našao se „mali i skromni“ Milorad Dodik koji, ako dođe do toga, neće propustiti priliku da ujadi već ujađenu Bosnu i Hercegovinu, ako „zli duhovi zapada“ ili bilo kakve normalizacije, jedinstva, racionalizma ili progresivnosti uzdrmaju Republiku Srpsku, koju se djeca uče da slijepo bezuvjetno vole, bez obzira što ima više leševa pod republikom, nego zaposlenih u republici.
Nema sumnje, da će kao i do sada, u svojoj politici ljubavi, odbrane i jačanja manjeg entiteta, naći sagovornike i u većem entitetu.
Na kraju početka, umjesto da se natječemo u dobročinstvu, slijepo se svako na svoj način zalijećemo na iluzije koje nam svima zajednički, bez izuzetka servira isti neprijatelj.
Prođoh Bosnom kroz gradove.
Samir Arnautović
